Lider SNSD-a Milorad Dodik ponovo je izazvao burne reakcije u javnosti nakon što je najavio mogućnost pokretanja pravnog spora protiv Evropske unije zbog, kako tvrdi, podrške koju Brisel pruža Uredu visokog predstavnika (OHR) i Christianu Schmidtu. Iako je cijela priča predstavljena kao odlučan politički potez protiv “nametanja” međunarodne zajednice, već nakon nekoliko rečenica postalo je jasno da se iza svega krije mnogo više političkog marketinga nego stvarne pravne osnove.
Dodik je u svojim izjavama optužio Evropsku uniju da je, kako navodi, prekršila Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) između Bosne i Hercegovine i EU, jer je “podržavala Schmidtovu tiraniju” i finansirala rad OHR-a. Prema njegovom tumačenju, time su prekršeni osnovni principi demokratije, vladavine prava i poštovanja institucija, koji su definisani članovima sporazuma potpisanog između BiH i Evropske unije.
Na prvi pogled, Dodikova izjava djeluje kao ozbiljna politička i pravna inicijativa. Međutim, čim se analiziraju stvarne nadležnosti i međunarodno-pravni okvir, postaje jasno da je ovakav potez praktično nemoguć.
Prije svega, Republika Srpska nije međunarodno priznata država i ne može samostalno voditi sporove protiv Evropske unije. Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju nije potpisao nijedan entitet pojedinačno, već država Bosna i Hercegovina kao međunarodni subjekt. To znači da eventualni spor prema EU može pokrenuti isključivo država BiH, i to kroz institucije na državnom nivou.
Drugim riječima, da bi došlo do zvanične tužbe ili arbitražnog postupka protiv Brisela, potrebna je saglasnost institucija Bosne i Hercegovine, prije svega Predsjedništva BiH i Vijeća ministara. U političkoj realnosti BiH, gotovo je nezamislivo da bi predstavnici druga dva naroda podržali takvu inicijativu.
Upravo zbog toga mnogi smatraju da je Dodik već unaprijed znao da od ove ideje nema ništa, ali je čitavu priču plasirao kako bi otvorio novi politički sukob i dodatno podigao tenzije u javnosti.
Zanimljivo je da je i sam Dodik praktično priznao da njegova ideja nema realnu mogućnost provođenja. Već u narednoj izjavi ostavio je sebi prostor za povlačenje i prebacivanje odgovornosti na druge političke aktere.
“Ukoliko na to ne pristanu politički predstavnici druga dva naroda u zajedničkim institucijama, pitaćemo srpski narod šta misli o daljem pristupanju EU”, poručio je Dodik.
Tom rečenicom fokus priče potpuno se promijenio. Umjesto ozbiljnog pravnog procesa protiv Evropske unije, pažnja je preusmjerena na staru političku temu – navodnu ugroženost Republike Srpske i mogućnost preispitivanja evropskog puta Bosne i Hercegovine.
Politički analitičari smatraju da je upravo to bio glavni cilj cijelog nastupa. Dodik je, prema njihovom mišljenju, unaprijed znao da ne postoji pravni osnov niti politička podrška za bilo kakvu tužbu protiv EU, ali je iskoristio priču kako bi ponovo mobilisao svoje biračko tijelo i predstavio sebe kao političara koji se “suprotstavlja međunarodnim pritiscima”.
Posebno je zanimljivo što Dodik podršku OHR-u pokušava predstaviti kao kršenje evropskih vrijednosti, dok Evropska unija i većina međunarodne zajednice upravo djelovanje visokog predstavnika vide kao dio zaštite Dejtonskog mirovnog sporazuma i ustavnog poretka Bosne i Hercegovine.
Za Brisel, podrška OHR-u ne predstavlja nikakvo kršenje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, već nastavak međunarodne politike koja traje još od završetka rata u BiH. Evropska unija godinama jasno podržava teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, rad državnih institucija i očuvanje stabilnosti u zemlji.
Zbog toga pravni stručnjaci smatraju da bi eventualni pokušaj pokretanja ovakvog spora vrlo brzo završio bez ikakvog efekta. Čak i kada bi Bosna i Hercegovina institucionalno odlučila da pokrene arbitražu, bilo bi izuzetno teško dokazati da EU krši SSP podrškom OHR-u.
Osim toga, Evropska unija nije samo politički partner Bosne i Hercegovine nego i njen najvažniji ekonomski saveznik. Veliki dio investicija, razvojnih projekata i finansijske pomoći dolazi upravo iz evropskih fondova. Zbog toga mnogi smatraju da stalni sukobi sa Briselom dugoročno mogu donijeti više štete nego koristi.
Ipak, Dodik već duže vrijeme koristi sličnu retoriku kada god se otvore pitanja odnosa sa međunarodnom zajednicom. Sukobi sa OHR-om, Christianom Schmidtom ili zapadnim diplomatama redovno postaju centralne teme njegovih političkih nastupa.
Takva strategija često mu omogućava da pažnju javnosti skrene sa unutrašnjih problema poput ekonomije, odlaska stanovništva, korupcije ili političkih kriza unutar institucija.
Zbog toga mnogi smatraju da ni ova najava nije slučajna. U trenutku kada Bosna i Hercegovina pokušava održati evropski kurs i ubrzati reformske procese, otvaranje priče o “tužbi protiv EU” ponovo podiže političke tenzije i dodatno komplikuje odnose unutar zemlje.
Istovremeno, ovakve izjave stvaraju konfuziju među građanima, posebno kada se predstavljaju kao ozbiljne međunarodne inicijative, iako iza njih često ne postoji stvarna pravna mogućnost realizacije.
Dodikova retorika posljednjih godina sve češće balansira između prijetnji blokadama institucija, osporavanja odluka međunarodne zajednice i najava radikalnih političkih poteza koji na kraju ostanu samo na nivou političkih poruka.
Iako njegove izjave redovno izazivaju veliku pažnju medija u regionu, mnogi smatraju da je cilj upravo stvaranje političkog pritiska i održavanje stalne atmosfere konflikta.
Najava “tužbe protiv Evropske unije” tako se već sada posmatra više kao politički performans nego kao ozbiljan međunarodni spor. Posebno nakon što je Dodik praktično unaprijed objasnio zbog čega do toga vjerovatno neće doći.
Na kraju, ostaje utisak da je cijela priča prije svega bila namijenjena domaćoj političkoj publici. Dok Evropska unija nastavlja insistirati na reformama, stabilnosti i jačanju institucija Bosne i Hercegovine, Dodik ponovo bira strategiju sukoba sa međunarodnim faktorima, svjestan da takve teme i dalje izazivaju snažne reakcije među dijelom birača u Republici Srpskoj.
Koliko će ovakva retorika dugoročno koristiti ili štetiti Bosni i Hercegovini, ostaje pitanje na koje odgovor tek dolazi. Ono što je već sada jasno jeste da od spektakularno najavljene “tužbe protiv Brisela” za sada postoji uglavnom samo politička poruka, dok je stvarna pravna realizacija gotovo nemoguća.